jebiga

eto tako. sve je otislo k vragu. sto se vise trudis to je gore izgleda.

so tired man. sooo tired. and so fucking sad. can i get a break from life please.

..dont know nobody, the ppl i know are dipshits, nothing to do in this city freaking boring. I can get from one part to the next in like half hr walk. Hate my job, totaly pointless, who gives a shit who has protection and which OS they use. The most amazing thing out of all is the fact that everybody else is so into it, I look at them and I think to myself "you have got to be kidding me". Not creative, not saving lives, stupid useless shit. You work until 5, you get home, stuff yourself with tastless shit sleep and the next day do the same all over again. Day after day week after week months years lifetime. I'm so tired of life man, so tired. I used to be all enthusiastic about prospects about changing the world, saving the planet working for UN, traveling to Africa, being loved by somebody awesome and I got deduced to just a face on the street. Or should I say I deduced myself. I can't even admit my mistake to nobody, nobody as nobody knows the whole truth. Abo9ut anythinf. For god's sake I even lie about stupid shit like what I will go get in the kitchen and whether I like coffee. I fucking hate coffee, hate it.
This is so much harder then I thought it would be. Uffff

Preselila sam se. Tamo gdje je otisao on stigla sam i ja. Pokupila sve stvari i preko noci nasla posao, stan i preselila se. Mislim da meni stvarno nema pomoci. U maniri velikih ljubavnih prica dala sam sve. Ali doslovno (ili bukvalno kako bi u ovom gradu rekli) sve svoje da budem blizu. Sad mene zanima jel na svijetu postoji jos netko kao ja. Trebam li se lijeciti. Je li je itko ikad u zivotu zrtvovao sve (i pod sve mislim SVE) da bude blizu nekome tko ga ne zeli.

U principu ono sto me zanima je kada je srcu dovoljno sranja da zaista ugasi nadu. Jebote kada se taj zid tolerancije konacno razbije? Moje je potrosilo godinu i pol. I sve mi se cini da ce potrositi jos jedno pola godine. Potpisala sam ugovor i ne mogu se izvuci jos sigurno dva mjeseca. Cudno, pred tjedan dana, prije velikoga puta, nisam mogla zamisliti da ne odem. Sada ne mogu zamisliti da ostanem.

Voljela bih imati sestru kojoj mogu sve reci. Ili brata. Ili prijatelja koji svugdje ide sa mnom i sa kojim dijelim sve. Kruh, vodu, zrak, sunce, kojemu mogu reci kada nemam ni za autobusnu kartu i nije me strah. Nekoga tko ce spavati sa mnom, ici van sa mnom, moliti sa mnom u Dzamiji, gubiti se sa mnom po gradovima svijeta, koji ce me drzati za ruku kada mi bude slabo nakon pusanja shishe, sa mnom filozofirati. Koji ce mi kupiti banane i mlijeko, koji ce me uzeti za ruku i sa mnom zaplesati i netko kome cu biti najvaznija. Cudno je to da dijete koje je rodjeno kao jedinica ne moze vise biti sama. Ne mogu vise sama sa sobom, sve smo razgovore ja i ja vodili, smo prodiskutirali, sve izfilozofirali, treba mi netko novi.

Hajde nemoj gutat suze, zaboravi na njih dok ne dodjes doma.

Ono sto je super kada rijetko pises i rijetko ostavljas komentare je to da ljudi na tebe ne obracaju paznju. Ne znaju te i nije ih briga  i sve sto se iz tebe prelijeva mozes da pustis bez brige da ce netko krivo shvatiti, procjenjivati te, da ce nekome smetati ili da ce netko tvoje misli uzeti kao taoca. Dosla sam da se razlijem....

Skupa smo vec godinu i pol. Katkad se pitam je li to vec ili tek, da li bih se trebala osjecati ponosno mozda. Ili se sjetiti da neke veze ipak traju i puno duze, 10, 30, 50 godina cak.
Ponekad se uhvatim kako sjetno razmisljam o mjestima koja smo posjetili, stvarima koje smo radili, ljudima s kojima smo se druzili. Sjetim te se dana kada sam te upoznala i prvih tjedana pa onda razmisljam o tebi kakvoga te danas znam. Kako smo daleko dogurali. Ili, jesmo li zaista?

U godinu i pol smo se za ruke drzali dva puta dok smo se setali ulicama desetaka i desetaka gradova koje smo posjetili.
Poljubili smo se, ali zapravo, onako filmski, jedno 5 puta. U godinu i pol.
Redovito smo 'skupa' ali si me do vrhunca doveo tri put. Vise sam u snovima plakala od zadovoljstva nego s tobom.
U godinu i pol si mi jednom rekao da me volis. Jednom si mi rekao da nisi zaljubljen u mene, da nikad nisi ni bio.
U godinu i pol si u svojem rodnom gradu bio barem jednom mjesecno, dakle sve skupa 18 puta. Tvoju sam kucu ja vidjela jednom, slucajno.
Prije tebe imala sam snove, planove, zelje, bila ponosna i stasita, vjerovala u svoje mogucnosti, u ljude, u snagu dobrote. Bila sam vesela, voljela ljude, bila znatizeljna. Od mene si u godinu i pol napravio slabu, pokorenu djevojcicu koja misli da nije dovoljno pametna, nikad dovoljno lijepa, nikad dovoljno seksi i pozeljna. Nedovoljno nacitana, nedovoljno pametna, dio zenskog roda koji prezires i za koji vjerujes da je inferiorniji u bilo kojem pogledu vama, muskarcima.
Nikada me nisi pogledao u oci i rekao Lijepa si veceras.
Nikada mi nisi kupio barem jedan cvijet, nek je i poljski. Nek je i polu uvenuo. Nek ne mirisi, nek je neugledan. Nikad.
Kamen na putu koji je oblikom tako jako nalikovao na srce podignula sam ja, ii dala ga tebi.
U godinu i pol nikada te nisam provjeravala, gdje si, sa kime si i sto radis. A onda si nedavno jednog dana dosao i rekao da ces ugostiti bivsu curu jer nema gdje drugdje. I spavat cete na istom krevetu jer ipak je to veliki krevet. Biti ce kod tebe, zivjeti sa tobom jer ona zeli biti u ovome gradu. Taj sam dan vidjela otisak njezinih usana na ogledalu, pored otiska mojih. Taj dan sam vidjela tvoju poruku u kojoj si je nazvao Duso i maco. Taj si mi dan konacno slomio srce.

U godinu i pol nikada me nisi nazvao ljubavi, sreco, draga ili zavrsio sa pusa, ljubim. Moj je nadimak luzer i dumbass, tako me zoves.
U godinu i pol sam sa tobom u auto sjela milijun puta. Svaki ti je put bilo koja osoba zenskog spola na cesti odvratila pogled. Nebrojeno si im puta trubio. Nebrojeno puta ih uzvikom pozdravljao.
Kada sam rekla da razmisljam o plasticnoj operaciji jer eto tako, uvijek mozes izgledati bolje rekao si zasto ne.
U godinu i pol sam te voljela, bila korektna, puna razumijevanja, ugostila tvoje prijatelje kad je trebalo, provodila vrijeme sa njima kada ti nisi mogao.
U godinu i pol od tebe nisam trazila nista a na najmanje tvoje nezadovoljstvo mijenjala svoj univerzum kako bi tebi bilo ljepse.

Prije godinu i pol vjerovala sam da imam cijeli zivot ispred sebe. Kada bih pogledala u ogledalo vidjela bih lijepu mladu curu. Pametnu, sposobnu, emocionalno inteligentnu. Voljela sam ljude, slusala ih, vjerovala u njih. Vjerovala u svijet. Sanjala sam i budila se puna ocekivanja razmisljajuci o svim mogucnostima koje dan nosi. Oko sebe imala prijatelje i decke koji bi dali sve samo da im posvetim jednu vecer u setnji gradom.

Kada se danas pogledam vidim samo kostur te iste osobe. Nema vise vjere, nema strpljenja. U zadnjih godinu i pol isplakala sam vise nego u zadnjih 20+ koliko imam. Od svih svojih vrlina na kraju sam ipak zadrzala jednu. Tvrdoglavost i upornost. Do danas, ovoga trenutka, vjerovala sam da sva ta moja ljubav, moja darezljivost, razumijevanje, liberalnost mogu stvoriti neku promjenu u tvom srcu.

Istina, sada me koji put i zagrlis, koji put mi izmasiras ramena i jednom mjesecno prodjes rukom kroz kosu. Zagrlis me i zatvorenim usnama dotaknes moje, u znak pozdrava. Kazes mi da sam cool, i dobra, i posebna.
Svaki mi dan kazes, nemoj zaboraviti, jos malo pa idem, ne mogu vise zivjeti ovdje, disati ovdje, to nisam ja. Ja sam slobodan kao ptica, ne mogu na istom mjestu predugo. Ja u tim planovima nisam nikad. Ja nikada nisam uz + u jednadžbi prije znaka jednako. Svaki put kada to shvatim grlo mi se iznova stegne a brada zadrhti.

Obecala sam Bogu da cu ako me ikada zavolis uciniti jedan veliki korak. Veliki, za mene. Sumnjam da ce me uslisati, ta ima on dosta vjernika na svojoj strani, jos jedan koji ga uz to i ucjenjuje nije mu potreban.

Mislis li doista da cemo onoga dana kada se ukrcas na avion ostati prijatelji? Kako tako cesto volis reci, we are homies for life. Mislis li da zena koja iskreno, iz dubine srca voli, ikad moze sa tom osobom biti samo prijateljica? No really? Who you kidding loser.

Eto, sve sam ti rekla. Ili gotovo sve. Kada sam vec takva pickica u stvarnome zivotu onda nek dio toga ostane i tu.

Tebi ne zelim nista, tebe Bog cuva, vise od toga ti nije potrebno. Sebi zelim da se povratim dok nije kasno. Da se nekako izvucem iz ove mreze koju sam sama satkala. Nisi ti kriv, nudio si mi izlaz i to vise puta. Pa ni sad, da zaista odlucno krenem, ne bi mi stao na put. Eto ne bi. A ja bih kleknula i molila do sudnjeg dana.

Mrs, odjebi kazem sebi. Tebi, koji od mene ionako nikad nisi nista trazio kako si puno puta istinito napomenuo, reci nemam vise nista. Ne zamjeram ti nista, na kraju krajeva svi mi sami dobrovoljno biramo svoju sudbinu pa tako i ja.

The End

Jebe mi se da li ce netko misliti da je ovaj post gay, gubitak vremena i sl. Go fucking somewhere else. Ovo je samo za moju dusu.

Jucer sam sjedila sa osobom koju volim ali koja u meni vidi samo jako dobrog prijatelja. Not recommended for the faint hearted. I kaze on: tell me whats wrong you know im tick sometimes when it comes to figuring shit out. Ma sve je u redu kazem ja. Ali evo sto sam ti ustvari htjela reci:

Poserem ti se na to sto si mi uvalio svoga brata da ga cuvam 4 sata dok se ti okolo napusavas sa svojim prijateljem. Poserem ti se na to da ides u aquarius a mene nisi ni pozvao iako sam te uvijek zvala makar iz pristojnosti gdje god da sam isla.

Poserem ti se na to da sam ti ja homie, No.1, the coolest and the greatest. I don't want to be your fucking homie, I want to be your fucking lover.

Poserem ti se na to da sa mnom provodis vrijeme samo kada ti je dosadno, kada nemas nikog drugog.

Poserem ti se na to da ti ne mogu nista reci jer se bojim da ces na najmanju naznaku frustracija sa moje strane pobjeci glavom bez obzira.

Dala sam ti godinu i pol dana svojeg zivota i ne mogu vise a ne znam kako da ugasim srce.

Luzer, you make me totaly unhappy. So unhappy that I had to wait for 20 minutes this morning to stop crying so my eyes wouldnt be all puffy when I leave the appartment. Rekla bih molim te odi ali onda ce mi se slomiti srce. Jedino sto mi preostaje je zamoliti nekoga tamo gore da mi ocvrsne dusu i da budem dovoljno hrabra da ja odem.

Tužna sam. Kada li ce se ovaj dan zavrsiti..ovaj mjesec..ovo stoljece. Mogu li nekako napraviti most između sada i 2013. Pa sto, bit cu starija..i sa vise bora, sa vise problema i kredita. Sve samo da ne zivim u sada.

Eto mislim da ja imam psihickih problema. Ne samo da mislim vec i znam. Svjesna sam toga koliko i svatko od nas tko zna dati dobar savjet ali ga en zna primijeniti i na vlastitoj kozi.

Nekako u svim zivotnim situacijama znam kako ici u korak sa razumom osim u jednoj sveri gdje uvijek idem protiv sebe a ne mogu si pomoci. Ne ide. N.e.i.d.e. Nece pa nece. Pricam ja sa svojim mozgom i kazem salji dalje i umjesto da otputuje dole gdje bi trebalo samo se rasprsi u prazan prostor i kao da nikakve razgovore nikad nismo ni vodili.

Kao mala sam se vjecito penjala po stijenama. I bez obzira na to koliko su mi puta rekli nemoj past ces ja bi pala i opet se popela i opet jebeno pala. I danas imam noge puuune oziljaka. I uvijek mi mama kaze 'rekla sam ti da ce ti poslije biti zao'. Iskreno, jebe mi se.

Dakle kroz alegoriju i onomatopeju kroz floru i faunu ono sto sam htjela reci je da vise ne zelim voljeti. Nikoga. Osim mame. Eto, kad bi mi se ta zelja nekako ispunila ja bih zaista bila presretna. Znam znam, kazu be careful what you wish for. Ja sam razmislila, i to dobro i odgovorno tvrdim da je to jedino sto zelim. Vise ne voljeti. Pa eto Boze, nebeska tijela, vanzemaljci i proroci molim vas ispunjenje jos te jedne zelje.

Hvala unaprijed.

Danas sam se u 4 ujutro cula sa jednom osobom iz daleke zemlje u kojoj sam studirala. I probudila sam se. Konacno. Kao da mi je neka magla spala sa ociju. Zatrovao me on, zatrovalo me drustvo, iscrpilo me nekako a i samu sam sebe iscrpila ne znajuci ni sto ni kako. Jos uvijek ne znam ali su mi neke stvari jasnije, opet znam tko sam i sto sam i da negdje idem. Dosad mi se cinilo da stojim na mejstu. I stojala sam ukopana u pjesak. I tabanima i glavom.

Ali evo uzdigla sam se, moze se! Jupijeeeeeeeeeeeeeee! :)

Svima zelim super truper ugodan dan!

Upravo sam napisala komentar na jednom blogu koji sam slucajno nasla. Tako sam tmurnoga raspolozenja da trazim crnilo i sivilo u ovom blogerskom svijetu kako bi se uvjerila da nije samo meni tesko, ima i drugih.

I napisala sam: Sve ce biti dobro. Mora.

Kada sam bila mala, kada bi se nesto lose dogodilo, mama bi uvijek rekla, sve ce biti u redu. Na kraju se sve dobro zavrsi. Tako mora biti.
Nikada je nisam pitala otkud joj to, tko joj je to rekao i kako ona to sa sigurnoscu moze tvrditi. Uzimala sam to zdravo za gotovo i mislila zna mama sta prica.

Mama nije imala pojma. Mama je tjesila svoju kcer jedinicu najbolje sto je mogla. Mami isto nije bilo lako u zivotu pa bit ce da je i nju netko nasamario i rekao joj Sve ce biti u redu duso, nista ti ne brini.

Neki imaju Boga, neki horoskop, neki gataju iz kave neki cuvaju zlatne poluge. Ja? Nemam nista. Jedino snove i nadu. I ajde sad ti zivi od toga.

Danas gledam iz tramvaja zenu od 70 godina, nosi sa sobom 4 velike vrece boca. Hoda polako, pognuta, u razderanim cipelama i prevelikoj majici za ocito krhko i tanano tijelo. Otvaram novine kako bih je zaboravila kada tramvaj zadje za prvi ugao, crna kronika. Dizem pogled, slusam ljude razvrat i preljub Sodoma i gomora na jeziku i ocito u mislima. U jednome se trenutku okrecem jer osjetim nesto cudno, guzva, ljudi se guraju, kad ono tip iza mi dodiruje guzicu. Doslo mi je da pocnem vikati iz petnih zila, da ih svih utopim u bujici nemocnosti, tuge, u sivilu ovog kisnog dana, da nestanu, samo da su daleko od mene.

Cak se ni tablete za spavanje vise ne mogu dobiti na recept. Idem trcati danas. Ne mogu daleko, doci cu do autoputa a tamo dalje vise ne mogu. Mogu jedino u krug. Dok se toliko ne izmorim da vise ne osjecam noge, ruke, ledja, glavu, srce.

Kasno je. Teta cistacica po imenu Dragica sa svojih 60 godina cisti ispred moga ureda. I dok cisti pjevusi, pa malo pricamo..pa ja malo tipkam a ona opet pjevusi. Koja li je to pjesma nekako mi poznato zvuci, pitam je. 'Tajci, zuljaju me cipele'.

A jel vas zuljaju pitam ja. 'Ma ne, dobre su ove ortopedske'.

I dođe ona unutra i cisti a da ce sa onime za pod ispod mojeg stola a ja se dignem ko iz topa Ma di cete vi dajte meni ja sam mlađa, bas mi bi nekako nelagodno. Kad se pocne smijati 'Pa to mi je posao ćerce.' Ma ne dajte meni odmorite malo evo sjednite hocete na Internet. I sjela teta Dragica a ja uzela onu mokru metlu i cistim ja a vidis nju, ko odrasla utipkala jutarnji.hr i cita mi vijesti!

'Svasta se događa, ljudi vise nisu normalni, kaze.' Zasto su se ljudi toliko promijenili? pitam je.

'Vise nitko ne pjevusi svi samo vicu i svadjaju se. Zato kad ja pjevam moju Tajci ja uzivam i nitko mi ne moze nista pokvariti' kaze teta Dragica.
Ajde dobro mislim si ja :) I eto..oda teti Dragici, modernoj baki